opasnosti kojih se treba čuvati pri razumijevanju i tumačenju kur*ana
Ahmed Adilovic | Novi Horizonti br/str. 72 TEFSIR: Dr. Jusuf el-Kardavi: 'Kejfe nete'amelu me'al-Kur'anil-Azim'
Tumačiti Kur'an velika je odgovornost. Oni koji nisu dovoljno stručni ili koji kur'anski tekst pokušavaju podvrći svojim ciljevima zapadaju u razne greške, što rezultira pogrešnim tumačenjem Allahovih riječi. O tim greškama dr. Jusuf el-Kardavi govori u djelu: 'Kejfe nete'amelu me'al-Kur'anil-Azim', iz kojeg ovoga puta izdvajamo dio o nedovoljnom poznavanju hadisa i predaja.
NEPOZNAVANJE HADISA I PREDAJA
Jedna od opasnosti kojih se mufessiri trebaju čuvati prilikom tumačenja Kur'ana jeste nepoznavanje hadisa i predaja, ili njihovo svjesno zanemarivanje. A Sunnet – kao što smo već naveli – pojašnjava Kur'an, što i sam Kur'an potvrđuje riječima: „A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje...“ (En-Nahl, 44.)
U novije vrijeme imali smo priliku vidjeti neke ljude koji tvrde da su obrazovani ali nameću svoju volju Kur'anu, jer se usuđuju tumačiti ga bez minimalnog poznavanja Sunneta. Zato oni padaju u velike greške i zablude, koje su mogli izbjeći da su se držali Sunneta.
Tako jedan od njih u vezi sa ajetom: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar.“ (El-Maide, 38.) iznosi uvjerenje da je ta kazna žestoka, jer se krađa u vrijeme objave Kur'ana odnosila na najvrjednije što je tadašnji Arap posjedovao i od čega mu je život i egzistencija ovisila, a to je kamila, odnosno deva, pa ko bi mu je ukrao kao da ga je i ubio. Današnje prilike su se promijenile, pa i kazna treba da se promijeni!!
Da je taj „muftija“, odnosno „odvažni mufessir“ uzeo u obzir vjerodostojni Sunnet, shvatio bi da je to što govori zabluda i da nema nikakva osnova. Naime, nije utvrđen ni jedan slučaj krađe deve u to vrijeme, nego: štita, ogrtača, i tome slično. Čak naprotiv, na osnovu vjerodostojnih hadisa, koje prenose i Buhari i Muslim, utvrđeno je da su se deve slobodno kretale, bez smetnje od bilo koga!
Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitan o zalutaloj ovci, on je onome ko ga je pitao rekao da je uhvati, iz bojazni da joj se ne bi nešto desilo: „Uhvati je, jer je ona ili tvoja, ili tvoga brata ili vuka.“ Za razliku od toga, kada je upitan o zalutaloj devi, rekao je srdito: „Šta ti imaš sa njom? Ostavi je, jer ona ima svoju obuću i svoje pojilište. Ona će dolaziti do vode i brstiti lišće dok je ne nađe njen gospodar.“ – tj. vlasnik.
Tako su, dakle, zalutale deve ostavljane u pustinji i dolinama, bez uznemiravanja od strane bilo koga. Takvo stanje je bilo u vrijeme poslanstva, zatim u vrijeme halifa Ebu Bekra i Omera, shodno poslaničkom naređenju da se deve ne diraju. Tako je naređeno zato što se one mogu same braniti pa nema bojazni za njih od strane vukova ili nečeg sličnog, mogu doći do vode, napiti se i pohraniti koliko htjednu vode u stomake i imaju svoju obuću – tj. papke – kojom mogu hodati i prelaziti veliku udaljenost, sve dok ne dođu do vode.
U vrijeme Osmanovog hilafeta on je primijetio da se situacija promijenila, jer su razni ljudi prihvatili islam. Zato je on naredio da se zalutale deve hvataju i da se oglašava njihov pronalazak, pa ako se njihovi vlasnici pojave predat će im se, a ako se ne pojave prodat će se, pa će se ta vrijednost dati njihovim vlasnicima ako se kasnije pojave. To bilježi Malik u Muvettau.
Prihvatanje slabih hadisa
Pored nepoznavanja vjerodostojnih hadisa i njihovog svjesnog zapostavljanja, jedna od opasnosti tumačenja Kur'ana jeste i prihvatanje patvorenih i slabih hadisa, koji se navode u tefsirskim djelima - naročito u djelima tradicionalnog tefsira, odakle su se prenijeli i u racionalne tefsire.
Učenjaci su odavno počeli upozoravati općenito na hadise iz tefsirske oblasti, ukazujući na to da je mali broj njih vjerodostojan. Tumači Kur'ana i čitaoci tefsira trebaju obratiti pažnju na to, jer nije vjerodostojno sve ono što se pripisuje Poslaniku, s.a.v.s. U tefsirskim djelima ima i vjerodostojnih i slabih hadisa, pa ispravno postupa onaj ko uzima vjerodostojne (sahih) i dobre (hasen) hadise a ne prihvata ništa ispod toga.
Mi znamo da su se hadiski stručnjaci razišli po pitanju navođenja slabih hadisa u vazovima, u svrhu buđenja ljudskih srca i radi zastrašivanja, ali su se složili da je to zabranjeno činiti kada su u pitanju hadisi o propisima, o halalu i haramu.
Međutim, oni koji su odobrili navođenje slabih hadisa u svrhu buđenja ljudskih srca i sličnih razloga, nisu to dozvolili u potpunosti, nego su taj postupak ograničili poznatim uvjetima: da hadis ne bude jako slab, da je u skladu sa principom koji potvrđuje Kur'an ili vjerodostojni hadisi, da prenosilac ne vjeruje da je taj hadis bez nedostataka, nego samo da postoji mogućnost da je on ispravan, te da ga ne prenosi u formi kojom se izražava nepobitnost, kao npr.: „Allahov Poslanik je rekao...“, nego u formi koja ukazuje na slabost hadisa, npr.: „Prenosi se od Allahova Poslanika...“, i tome slično.
Uz to, mi smo u djelima „El-Munteka minet-tergibi vet-terhibi lil-Munziri“ (Munzirijev prečišćeni Tergib i terhib) i „Kejfe nete'amelu me'as-sunnetin-nebevijjeti?“ (Naš odnos prema Poslanikovom Sunnetu) dodali još neke uvjete, među kojima je i taj da hadis ne smije sadržavati pretjerivanja kojima se remeti red i stupnjevi koje je šerijat uspostavio radi vrjednovanja djela, ili stvari koje su neprihvatljive za razum, šerijat ili jezik.
Ipak, čudno je da se hadiski učenjaci nisu u potpunosti pridržavali tih uvjeta koje su sami postavili, pa su prenosili i dobro i loše, i ono što je prihvatljivo i ono što je potpuno neprihvatljivo. Primjer za to imamo u nekim predajama kojima se pojedinim kur'anskim riječima, koje imaju poznata jezička značenja, pripisuju značenja za koja ne postoji validan dokaz. Takav je slučaj sa riječima „tuba“, „vejlun“, „mevbik“, „gajj“, „esam“ i „sa'ud“.
I u tradicionalnim i u racionalnim tefsirskim djelima te predaje se navode kao riječi Poslanika (merfu') i kao riječi ashaba (mevkuf), sa spojenim i sa prekinutim lancem prenosilaca. Jedni ih ocjenjuju kao slabe, drugi ih prešućuju a treći ih prihvataju.
Hafiz El-Munziri u djelu Et-Tergibu vet-terhibu navodi jedan broj tih hadisa, među kojima je i slijedeći: Od Ebu Se'ida, Allah mu se smilovao, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Vejlun je dolina u Džehennemu niz čiju strminu će nevjernik četrdeset godina padati prije nego što dođe do njenog dna!“ Hadis bilježi Ahmed a i Tirmizi, s tim što u njegovoj verziji stoji da je to „dolina između dva brda niz koju će nevjernik sedamdeset godina propadati prije nego što dođe do njenog dna!“ Ibn Hibban u svome Sahihu bilježi Tirmizijevu verziju, a također i Hakim, koji kaže da joj je lanac prenosilaca vjerodostojan.
Bilježi ga i Bejheki sa Hakimovim lancem prenosilaca, s tim što u njegovoj verziji stoji: „...niz koju će nevjernik propadati četrdeset godina, prije nego što se završi obračun ljudskih djela.“
Hafiz Munziri kaže: „Kod svih njih taj hadis prenosi Amr ibnul-Haris od Derradža a on od Ebul-Hejsema, osim kod Tirmizija, gdje ga prenosi Ibn Lehia od Derradža. Zatim Tirmizi kaže da je ta verzija usamljena (garib), te da mu je poznata samo ta koju prenosi Ibn Lehia od Derradža.
Od Ebu Se'ida se također prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vezi sa riječima Uzvišenog: „Naprtit ću Ja njemu teškoće (sa'ud)!“ (El-Muddessir, 17.) rekao: „To je brdo od vatre na koje će mu biti naređeno da se popne. Pa kada na njega stavi svoju ruku ona će se istopiti a kada je podigne vratit će se u prvobitno stanje. Isto tako, kada na njega stavi svoju nogu ona će se istopiti a kada je podigne vratit će se u prvobitno stanje. Tako će se penjati sedamdeset godina a zatim će silaziti isto toliko godina.“ Hadis bilježi Ahmed a također i Hakim od Derradža i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih).
Navodi ga i Tirmizi sa kraćim lancem prenosilaca: Ibn Lehia prenosi od Derradža...: „Sa'ud je brdo od vatre uz koje će se nevjernik penjati sedamdeset godina, pa će onda silaziti isto toliko godina. I to će se ponavljati zauvijek.“ Zatim Tirmizi kaže da je ta verzija usamljena (garib), te da kao riječi Vjerovjesnika zna samo za tu koju prenosi Ibn Lehia.
Hafiz Munziri kaže: „Bilježi ga i Hakim kao riječi Poslanika, s.a.v.s., sa lancem prenosilaca u kojem Amr ibnul-Haris prenosi od Derradža, on od Ebul-Hejsema a on od njega.“
Derradž je poznati pripovjedač i istaknuti hadiski stručnjaci su ga ocijenili slabim, naročito u situaciji kada prenosi od Ebul-Hejsema.
Taj hadis bilježi i Bejheki u dvije verzije. U jednoj Šurejk prenosi od Ammara ed-Duhenija, on od Atijje el-Avfija itd do Poslanika, s.a.v.s., dok u drugoj verziji, koja je slična prethodnoj i ima jedan dodatak, Israil i Sufjan prenose od Ammara, on od Atijje, itd, kao riječi ashaba.
Poznato je da je Atijje el-Avfi slab, pa se ne može pouzdati u ono što on prenosi, kao ni u ono što Derradž prenosi.
Slijedeći primjer jeste navodni hadis kojeg čuveni Taberi navodi u svome tefsiru od Ebu Umame el-Bahilija, kao riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Kada bi kamen težine deset oka bio bačen sa ivice Džehennema ni za pedeset godina ne bi došao do njegovog dna. Na kraju bi pao pored gajja i esama.“ Tada prenosilac hadisa upita: „Šta su to gajj i esam?“, a on odgovori: „To su dva bunara na dnu Džehennema kroz koja će teći gnoj stanovnika Vatre.“ Allah ih je spomenuo u Svojoj Knjizi: „A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će naići na zlo (gajj).“ (Merjem, 59.); „i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu (esam), patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.“ (El-Furkan, 68, 69.)
Taj hadis spominje i čuveni Ibn Kesir u svome tefsiru, pa kaže: „To je garib hadis (usamljen, neuobičajen) i neprihvatljivo je (munker) pripisati ga Poslaniku, s.a.v.s. Uz to, treba imati u vidu da je riječ „gajj“ glagolska imenica od glagola „gava“ i ima suprotno značenje od riječi „rušd“ (pravilnost, razboritost), kao što kaže Uzvišeni: „Pravi put (rušd) se jasno razlikuje od zablude (gajj)!“ (El-Bekare, 256.) U tom smislu, od Ibn Abbasa se prenosi da je značenje te riječi: gubitak, od Katade: zlo, a od Ibn Zejda: zabluda. Od Ibn Mes'uda se prenosi da je rekao da riječ „gajj“ znači: „dolina u Džehennemu, jako duboka i ružnog mirisa.“ Međutim, lanac prenosilaca u toj predaji je prekinut.
Od Abdullaha ibn Amra se prenosi da je za riječ „esam“ rekao da znači: dolina u Džehennemu. Međutim, poznato je da je on mnogo preuzimao od ehli kitabija.
Ibn Kesir navodi predaju od Sudejja prema kojoj je on rekao da riječ „esam“ znači: kazna, pa zatim kaže: „To je najbliže osnovnom značenju ajeta. Na taj način on je tu riječ protumačio riječima Uzvišenog koje slijede nakon toga: 'patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti' – tj. ona će biti žestoka i bit će ponavljana, 'i vječno će u njoj ponižen ostati.' – tj. jadan i bijedan.“
Izraz „esam“ je izvedenica iz riječi „ism“ (grijeh) i u ovom ajetu on znači: kazna. Isti je slučaj sa izrazom „gajj“, jer se i tu misli na kaznu. Tu se radi o metafori, kada se iskaže uzrok a misli se na posljedicu.
Sličan primjer imamo kod predaja kojima se tumači riječ „tuba“, spomenuta u ajetu: „Onima koji vjeruju i čine dobra djela – blago njima (tuba lehum), njih čeka divno prebivalište!“ (Er-Ra'd, 29.)
Ibn Abbas je izraz „tuba lehum“ protumačio kao: „sreća i radost njima“, Katade je to protumačio: „dobro njima“, Ikrime: „blagodat njima“, Ibrahim en-Nah'i: „dobro njima, odnosno, Allahova počast njima“, a Dahhak: „zavidan položaj njima“. Nehhas kaže da su sva ta značenja približna, a Ibn Kesir kaže da je to sve istog značenja. Naime, izraz „tuba“ je izvedenica od riječi „tajjib“ (lijepo), pa znači: oni će imati lijep život, a svi ti izrazi ukazuju na nešto lijepo...
Iako je to potpuno jasno, ipak smo vidjeli da neki mufessiri navode predaje od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojima stoji da izraz „tuba“ označava drvo u Džennetu, sa takvim i takvim osobinama, zatim da je on jedne prilike upitan o tome drvetu, pa je rekao: „Korijen mu je u mojoj kući a grane su mu u Džennetu.“, zatim da je drugi put rekao: „Korijen mu je u Alijinoj kući a grane su mu u Džennetu....“, te da je, nakon što je upitan o razlici u ta dva odgovora, rekao: „Moja i Alijina kuća će sutra u Džennetu biti jedna, na istom mjestu!“
Međutim, znaci patvorenosti tu su očiti.
Abdurrezzak svojim lancem prenosilaca od Utbe ibn Abda es-Sulemija navodi hadis, kojeg i Kurtubi navodi u svome tefsiru, a u kojem stoji da ta riječ označava drvo u Džennetu. Ibn Hibban navodi hadis koji prenosi Ebu Se'id el-Hudri, u kojem stoji da je Tuba „drvo u Džennetu ispod kojeg se ide stotinu godina i ispod čijih čaški nastaje odjeća stanovnika Dženneta.“ U lancu prenosilaca Ibn Hibbanovog hadisa nalazi se Derradž koji prenosi od Ebul-Hejsema, što je poznato kao slab lanac prenosilaca. Što se tiče Abdurrezzakovog hadisa, nisam istraživao njegov lanac prenosilaca, jer sadržaj hadisa ne mogu prihvatiti iz dva razloga:
Prvi je taj što su riječi „tuba“ (Blago...) i „vejlun“ (Teško...) i u predislamskom kao i u islamskom periodu korištene tako što bi se, kada se htjelo nekoga pohvaliti, reklo: „Tuba lehu!“ (Blago njemu!), a kada se htjelo nekoga koriti, reklo bi se: „Vejlun lehu!“ (Teško njemu!). Nikome u tim momentima ne bi palo na pamet drvo u Džennetu, niti dolina u Džehennemu!
Da je te izreke zaista rekao časni Poslanik, kako je moguće da za njih nisu čuli prvaci tefsira u prvim generacijama, kao što su: Ibn Abbas, Katade, Ikrime, Nah'i i Dahhak?
Tumačiti Kur'an velika je odgovornost. Oni koji nisu dovoljno stručni ili koji kur'anski tekst pokušavaju podvrći svojim ciljevima zapadaju u razne greške, što rezultira pogrešnim tumačenjem Allahovih riječi. O tim greškama dr. Jusuf el-Kardavi govori u djelu: 'Kejfe nete'amelu me'al-Kur'anil-Azim', iz kojeg ovoga puta izdvajamo dio o nedovoljnom poznavanju hadisa i predaja.
NEPOZNAVANJE HADISA I PREDAJA
Jedna od opasnosti kojih se mufessiri trebaju čuvati prilikom tumačenja Kur'ana jeste nepoznavanje hadisa i predaja, ili njihovo svjesno zanemarivanje. A Sunnet – kao što smo već naveli – pojašnjava Kur'an, što i sam Kur'an potvrđuje riječima: „A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje...“ (En-Nahl, 44.)
U novije vrijeme imali smo priliku vidjeti neke ljude koji tvrde da su obrazovani ali nameću svoju volju Kur'anu, jer se usuđuju tumačiti ga bez minimalnog poznavanja Sunneta. Zato oni padaju u velike greške i zablude, koje su mogli izbjeći da su se držali Sunneta.
Tako jedan od njih u vezi sa ajetom: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar.“ (El-Maide, 38.) iznosi uvjerenje da je ta kazna žestoka, jer se krađa u vrijeme objave Kur'ana odnosila na najvrjednije što je tadašnji Arap posjedovao i od čega mu je život i egzistencija ovisila, a to je kamila, odnosno deva, pa ko bi mu je ukrao kao da ga je i ubio. Današnje prilike su se promijenile, pa i kazna treba da se promijeni!!
Da je taj „muftija“, odnosno „odvažni mufessir“ uzeo u obzir vjerodostojni Sunnet, shvatio bi da je to što govori zabluda i da nema nikakva osnova. Naime, nije utvrđen ni jedan slučaj krađe deve u to vrijeme, nego: štita, ogrtača, i tome slično. Čak naprotiv, na osnovu vjerodostojnih hadisa, koje prenose i Buhari i Muslim, utvrđeno je da su se deve slobodno kretale, bez smetnje od bilo koga!
Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitan o zalutaloj ovci, on je onome ko ga je pitao rekao da je uhvati, iz bojazni da joj se ne bi nešto desilo: „Uhvati je, jer je ona ili tvoja, ili tvoga brata ili vuka.“ Za razliku od toga, kada je upitan o zalutaloj devi, rekao je srdito: „Šta ti imaš sa njom? Ostavi je, jer ona ima svoju obuću i svoje pojilište. Ona će dolaziti do vode i brstiti lišće dok je ne nađe njen gospodar.“ – tj. vlasnik.
Tako su, dakle, zalutale deve ostavljane u pustinji i dolinama, bez uznemiravanja od strane bilo koga. Takvo stanje je bilo u vrijeme poslanstva, zatim u vrijeme halifa Ebu Bekra i Omera, shodno poslaničkom naređenju da se deve ne diraju. Tako je naređeno zato što se one mogu same braniti pa nema bojazni za njih od strane vukova ili nečeg sličnog, mogu doći do vode, napiti se i pohraniti koliko htjednu vode u stomake i imaju svoju obuću – tj. papke – kojom mogu hodati i prelaziti veliku udaljenost, sve dok ne dođu do vode.
U vrijeme Osmanovog hilafeta on je primijetio da se situacija promijenila, jer su razni ljudi prihvatili islam. Zato je on naredio da se zalutale deve hvataju i da se oglašava njihov pronalazak, pa ako se njihovi vlasnici pojave predat će im se, a ako se ne pojave prodat će se, pa će se ta vrijednost dati njihovim vlasnicima ako se kasnije pojave. To bilježi Malik u Muvettau.
Prihvatanje slabih hadisa
Pored nepoznavanja vjerodostojnih hadisa i njihovog svjesnog zapostavljanja, jedna od opasnosti tumačenja Kur'ana jeste i prihvatanje patvorenih i slabih hadisa, koji se navode u tefsirskim djelima - naročito u djelima tradicionalnog tefsira, odakle su se prenijeli i u racionalne tefsire.
Učenjaci su odavno počeli upozoravati općenito na hadise iz tefsirske oblasti, ukazujući na to da je mali broj njih vjerodostojan. Tumači Kur'ana i čitaoci tefsira trebaju obratiti pažnju na to, jer nije vjerodostojno sve ono što se pripisuje Poslaniku, s.a.v.s. U tefsirskim djelima ima i vjerodostojnih i slabih hadisa, pa ispravno postupa onaj ko uzima vjerodostojne (sahih) i dobre (hasen) hadise a ne prihvata ništa ispod toga.
Mi znamo da su se hadiski stručnjaci razišli po pitanju navođenja slabih hadisa u vazovima, u svrhu buđenja ljudskih srca i radi zastrašivanja, ali su se složili da je to zabranjeno činiti kada su u pitanju hadisi o propisima, o halalu i haramu.
Međutim, oni koji su odobrili navođenje slabih hadisa u svrhu buđenja ljudskih srca i sličnih razloga, nisu to dozvolili u potpunosti, nego su taj postupak ograničili poznatim uvjetima: da hadis ne bude jako slab, da je u skladu sa principom koji potvrđuje Kur'an ili vjerodostojni hadisi, da prenosilac ne vjeruje da je taj hadis bez nedostataka, nego samo da postoji mogućnost da je on ispravan, te da ga ne prenosi u formi kojom se izražava nepobitnost, kao npr.: „Allahov Poslanik je rekao...“, nego u formi koja ukazuje na slabost hadisa, npr.: „Prenosi se od Allahova Poslanika...“, i tome slično.
Uz to, mi smo u djelima „El-Munteka minet-tergibi vet-terhibi lil-Munziri“ (Munzirijev prečišćeni Tergib i terhib) i „Kejfe nete'amelu me'as-sunnetin-nebevijjeti?“ (Naš odnos prema Poslanikovom Sunnetu) dodali još neke uvjete, među kojima je i taj da hadis ne smije sadržavati pretjerivanja kojima se remeti red i stupnjevi koje je šerijat uspostavio radi vrjednovanja djela, ili stvari koje su neprihvatljive za razum, šerijat ili jezik.
Ipak, čudno je da se hadiski učenjaci nisu u potpunosti pridržavali tih uvjeta koje su sami postavili, pa su prenosili i dobro i loše, i ono što je prihvatljivo i ono što je potpuno neprihvatljivo. Primjer za to imamo u nekim predajama kojima se pojedinim kur'anskim riječima, koje imaju poznata jezička značenja, pripisuju značenja za koja ne postoji validan dokaz. Takav je slučaj sa riječima „tuba“, „vejlun“, „mevbik“, „gajj“, „esam“ i „sa'ud“.
I u tradicionalnim i u racionalnim tefsirskim djelima te predaje se navode kao riječi Poslanika (merfu') i kao riječi ashaba (mevkuf), sa spojenim i sa prekinutim lancem prenosilaca. Jedni ih ocjenjuju kao slabe, drugi ih prešućuju a treći ih prihvataju.
Hafiz El-Munziri u djelu Et-Tergibu vet-terhibu navodi jedan broj tih hadisa, među kojima je i slijedeći: Od Ebu Se'ida, Allah mu se smilovao, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Vejlun je dolina u Džehennemu niz čiju strminu će nevjernik četrdeset godina padati prije nego što dođe do njenog dna!“ Hadis bilježi Ahmed a i Tirmizi, s tim što u njegovoj verziji stoji da je to „dolina između dva brda niz koju će nevjernik sedamdeset godina propadati prije nego što dođe do njenog dna!“ Ibn Hibban u svome Sahihu bilježi Tirmizijevu verziju, a također i Hakim, koji kaže da joj je lanac prenosilaca vjerodostojan.
Bilježi ga i Bejheki sa Hakimovim lancem prenosilaca, s tim što u njegovoj verziji stoji: „...niz koju će nevjernik propadati četrdeset godina, prije nego što se završi obračun ljudskih djela.“
Hafiz Munziri kaže: „Kod svih njih taj hadis prenosi Amr ibnul-Haris od Derradža a on od Ebul-Hejsema, osim kod Tirmizija, gdje ga prenosi Ibn Lehia od Derradža. Zatim Tirmizi kaže da je ta verzija usamljena (garib), te da mu je poznata samo ta koju prenosi Ibn Lehia od Derradža.
Od Ebu Se'ida se također prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vezi sa riječima Uzvišenog: „Naprtit ću Ja njemu teškoće (sa'ud)!“ (El-Muddessir, 17.) rekao: „To je brdo od vatre na koje će mu biti naređeno da se popne. Pa kada na njega stavi svoju ruku ona će se istopiti a kada je podigne vratit će se u prvobitno stanje. Isto tako, kada na njega stavi svoju nogu ona će se istopiti a kada je podigne vratit će se u prvobitno stanje. Tako će se penjati sedamdeset godina a zatim će silaziti isto toliko godina.“ Hadis bilježi Ahmed a također i Hakim od Derradža i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih).
Navodi ga i Tirmizi sa kraćim lancem prenosilaca: Ibn Lehia prenosi od Derradža...: „Sa'ud je brdo od vatre uz koje će se nevjernik penjati sedamdeset godina, pa će onda silaziti isto toliko godina. I to će se ponavljati zauvijek.“ Zatim Tirmizi kaže da je ta verzija usamljena (garib), te da kao riječi Vjerovjesnika zna samo za tu koju prenosi Ibn Lehia.
Hafiz Munziri kaže: „Bilježi ga i Hakim kao riječi Poslanika, s.a.v.s., sa lancem prenosilaca u kojem Amr ibnul-Haris prenosi od Derradža, on od Ebul-Hejsema a on od njega.“
Derradž je poznati pripovjedač i istaknuti hadiski stručnjaci su ga ocijenili slabim, naročito u situaciji kada prenosi od Ebul-Hejsema.
Taj hadis bilježi i Bejheki u dvije verzije. U jednoj Šurejk prenosi od Ammara ed-Duhenija, on od Atijje el-Avfija itd do Poslanika, s.a.v.s., dok u drugoj verziji, koja je slična prethodnoj i ima jedan dodatak, Israil i Sufjan prenose od Ammara, on od Atijje, itd, kao riječi ashaba.
Poznato je da je Atijje el-Avfi slab, pa se ne može pouzdati u ono što on prenosi, kao ni u ono što Derradž prenosi.
Slijedeći primjer jeste navodni hadis kojeg čuveni Taberi navodi u svome tefsiru od Ebu Umame el-Bahilija, kao riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Kada bi kamen težine deset oka bio bačen sa ivice Džehennema ni za pedeset godina ne bi došao do njegovog dna. Na kraju bi pao pored gajja i esama.“ Tada prenosilac hadisa upita: „Šta su to gajj i esam?“, a on odgovori: „To su dva bunara na dnu Džehennema kroz koja će teći gnoj stanovnika Vatre.“ Allah ih je spomenuo u Svojoj Knjizi: „A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će naići na zlo (gajj).“ (Merjem, 59.); „i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu (esam), patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.“ (El-Furkan, 68, 69.)
Taj hadis spominje i čuveni Ibn Kesir u svome tefsiru, pa kaže: „To je garib hadis (usamljen, neuobičajen) i neprihvatljivo je (munker) pripisati ga Poslaniku, s.a.v.s. Uz to, treba imati u vidu da je riječ „gajj“ glagolska imenica od glagola „gava“ i ima suprotno značenje od riječi „rušd“ (pravilnost, razboritost), kao što kaže Uzvišeni: „Pravi put (rušd) se jasno razlikuje od zablude (gajj)!“ (El-Bekare, 256.) U tom smislu, od Ibn Abbasa se prenosi da je značenje te riječi: gubitak, od Katade: zlo, a od Ibn Zejda: zabluda. Od Ibn Mes'uda se prenosi da je rekao da riječ „gajj“ znači: „dolina u Džehennemu, jako duboka i ružnog mirisa.“ Međutim, lanac prenosilaca u toj predaji je prekinut.
Od Abdullaha ibn Amra se prenosi da je za riječ „esam“ rekao da znači: dolina u Džehennemu. Međutim, poznato je da je on mnogo preuzimao od ehli kitabija.
Ibn Kesir navodi predaju od Sudejja prema kojoj je on rekao da riječ „esam“ znači: kazna, pa zatim kaže: „To je najbliže osnovnom značenju ajeta. Na taj način on je tu riječ protumačio riječima Uzvišenog koje slijede nakon toga: 'patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti' – tj. ona će biti žestoka i bit će ponavljana, 'i vječno će u njoj ponižen ostati.' – tj. jadan i bijedan.“
Izraz „esam“ je izvedenica iz riječi „ism“ (grijeh) i u ovom ajetu on znači: kazna. Isti je slučaj sa izrazom „gajj“, jer se i tu misli na kaznu. Tu se radi o metafori, kada se iskaže uzrok a misli se na posljedicu.
Sličan primjer imamo kod predaja kojima se tumači riječ „tuba“, spomenuta u ajetu: „Onima koji vjeruju i čine dobra djela – blago njima (tuba lehum), njih čeka divno prebivalište!“ (Er-Ra'd, 29.)
Ibn Abbas je izraz „tuba lehum“ protumačio kao: „sreća i radost njima“, Katade je to protumačio: „dobro njima“, Ikrime: „blagodat njima“, Ibrahim en-Nah'i: „dobro njima, odnosno, Allahova počast njima“, a Dahhak: „zavidan položaj njima“. Nehhas kaže da su sva ta značenja približna, a Ibn Kesir kaže da je to sve istog značenja. Naime, izraz „tuba“ je izvedenica od riječi „tajjib“ (lijepo), pa znači: oni će imati lijep život, a svi ti izrazi ukazuju na nešto lijepo...
Iako je to potpuno jasno, ipak smo vidjeli da neki mufessiri navode predaje od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojima stoji da izraz „tuba“ označava drvo u Džennetu, sa takvim i takvim osobinama, zatim da je on jedne prilike upitan o tome drvetu, pa je rekao: „Korijen mu je u mojoj kući a grane su mu u Džennetu.“, zatim da je drugi put rekao: „Korijen mu je u Alijinoj kući a grane su mu u Džennetu....“, te da je, nakon što je upitan o razlici u ta dva odgovora, rekao: „Moja i Alijina kuća će sutra u Džennetu biti jedna, na istom mjestu!“
Međutim, znaci patvorenosti tu su očiti.
Abdurrezzak svojim lancem prenosilaca od Utbe ibn Abda es-Sulemija navodi hadis, kojeg i Kurtubi navodi u svome tefsiru, a u kojem stoji da ta riječ označava drvo u Džennetu. Ibn Hibban navodi hadis koji prenosi Ebu Se'id el-Hudri, u kojem stoji da je Tuba „drvo u Džennetu ispod kojeg se ide stotinu godina i ispod čijih čaški nastaje odjeća stanovnika Dženneta.“ U lancu prenosilaca Ibn Hibbanovog hadisa nalazi se Derradž koji prenosi od Ebul-Hejsema, što je poznato kao slab lanac prenosilaca. Što se tiče Abdurrezzakovog hadisa, nisam istraživao njegov lanac prenosilaca, jer sadržaj hadisa ne mogu prihvatiti iz dva razloga:
Prvi je taj što su riječi „tuba“ (Blago...) i „vejlun“ (Teško...) i u predislamskom kao i u islamskom periodu korištene tako što bi se, kada se htjelo nekoga pohvaliti, reklo: „Tuba lehu!“ (Blago njemu!), a kada se htjelo nekoga koriti, reklo bi se: „Vejlun lehu!“ (Teško njemu!). Nikome u tim momentima ne bi palo na pamet drvo u Džennetu, niti dolina u Džehennemu!
Da je te izreke zaista rekao časni Poslanik, kako je moguće da za njih nisu čuli prvaci tefsira u prvim generacijama, kao što su: Ibn Abbas, Katade, Ikrime, Nah'i i Dahhak?
(sura Et-Tewba 111. ajet)